Trumpov Odbor za mir ne mijenja dosadašnju logiku međunarodnog poretka. Samo je izgovara naglas. Sankcije, carine, prijetnje, bilateralni »dealovi«. Miješanje državne moći i privatnih interesa. Sigurnost se daje – ali uz ustupke suvereniteta

Sve više zapadnih geopolitičara prihvaća tezu da će 21. stoljeće biti „euroazijsko“, potvrđujući Brzezinskijevu viziju Euroazije kao „velike šahovske ploče“ na kojoj se odlučuje globalna ravnoteža između angloameričkog poretka i konkurentskih euroazijskih projekata, prije svega kineskog i ruskog.

Angloamerička strategija balansiranja i fragmentacije Euroazije nije uspjela spriječiti uspon Kine ni projekt Belt and Road Initiative (BRI), koji nastoji povezati Euroaziju u integrirani gospodarski prostor s Kinom kao središnjom gravitacijskom točkom – upravo ono što je Zapad nastojao izbjeći.

U tom kontekstu rat u Ukrajini i nestabilnost Irana postaju ključne točke pritiska na euroazijske koridore: Ukrajina kontrolira važan sjeverni kopneni pravac, a Iran predstavlja strateški izlaz Srednje Azije prema Indijskom oceanu. Lokalni sukobi tako se brzo pretvaraju u globalne poremećaje trgovinskih, energetskih i logističkih tokova.

Izvor: AI-generirana karta, izrađena pomoću OpenAI, 2026.

Iz te perspektive globalni odnosi sve više poprimaju oblik dugoročne hegemonijske konkurencije („West vs the Rest“). S jedne strane stoji angloamerička strategija očuvanja dominacije kroz kontrolu ključnih geopolitičkih čvorišta i sprječavanje euroazijske konsolidacije, a s druge kineski projekt infrastrukturne integracije Euroazije. Rezultat nije klasični bipolarni poredak Hladnog rata, nego nestabilna konkurencija u kojoj se vojni sukobi, sankcije i infrastrukturno povezivanje istodobno koriste kao instrumenti moći.

Rusija pritom više nema utjecaj kakav je stekla intervencijom u Siriji, a rat u Ukrajini dodatno je ograničio njezine kapacitete za oblikovanje Bliskog istoka. Zato se regija danas može promatrati ponajprije kroz prizmu američko-kineske, a znatno manje američko-ruske konkurencije. Iako su Iran, Saudijska Arabija i Izrael glavne regionalne sile, SAD i dalje zadržava strukturnu dominaciju kroz kontrolu sigurnosne arhitekture, energetskih tokova i ključnih pomorskih ruta, nastojeći očuvati ravnotežu snaga i spriječiti pojavu regionalnog hegemona u uvjetima rastuće euroazijske integracije.

Zato političkim diskursom globalnog Zapada dominira problematika asimetrične raspodjele sigurnosnih troškova unutar atlantske alijanse. Najilustrativnija je često citirana izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza tijekom ratnih eskalacija u lipnju: „Izrael radi prljavi posao za sve nas.“ Riječ je o percepciji prema kojoj Izrael preuzima operativno najrizičnije sigurnosne zadaće u širem strateškom sukobu „West vs the Rest“. To je ujedno i temeljni razlog potpore europskih vođa Izraelu – čak i kada krši međunarodno pravo i ljudska prava.

Na sličan način, kao što se Zelenski u Ukrajini suprotstavlja Rusiji, tako se i Netanyahu na Bliskom istoku prihvatio „prljavog posla“ u ime globalnog Zapada. Takva uloga, međutim, nosi dugoročne i teško predvidive posljedice za stabilnost njihovih država i političkih sustava. Zauzvrat, takvi akteri očekuju kontinuiranu financijsku, vojnu i političku potporu Zapada, koji time nastoji očuvati vlastitu globalnu dominaciju.

No takva su očekivanja dugoročno problematična. I Sjedinjene Države i europske države nastoje minimizirati troškove tih angažmana – i financijske i ljudske – te osigurati da ratni i sankcijski pritisci više pogađaju protivničke nego vlastite ekonomije. Budući da to u praksi nije uvijek moguće, realno je očekivati da bi u određenom trenutku takvi saveznici mogli ostati bez pune i bezuvjetne potpore.

Povijest je već pokazala slične obrasce u slučajevima lokalnih režima oslonjenih na Zapad, poput Južnog Vijetnama, Afganistana ili Iraka te kurdskih snaga.

U tom smislu, „Rat za Euroaziju“ ne predstavlja samo sukob velikih sila, nego i pitanje granica zapadne projekcije moći u svijetu koji postaje sve više multipolaran i strateški međuzavisan.