1967. godine Charles de Gaulle poziva Brigitte Bardot u Élyséejsku palaču.
Supruga ga upozorava: “Charles, nemojte ni pomisliti.”
Prekasno.

Kada medijske kanale i pomorske tjesnace nadglasaju unakrsne razmjene verbalnih i topovskih paljbi, poput onih zabilježenih posljednjih mjeseci između Trumpa i Irana, te između Trumpa i Netanyahua, to najčešće znači da se iza kulisa intenzivno radi na pragmatičnom rješenju za izlazak iz teške situacije u koju su se uključeni akteri sami uvalili — i iz koje bi svaka strana rado izašla kao pobjednik.

U tom kontekstu, američka i iranska strana trijumfalno su objavile mirovni okvirni sporazum u 14 točaka, elektronički potvrđen u obliku memoranduma o razumijevanju, koji svaka strana tumači kao vlastitu pobjedu.

Otvaranje Hormuškog tjesnaca u nekim se tumačenjima predstavlja kao američka pobjeda, iako je prolaz kroz Hormuz, čak i prije američko-izraelske vojne operacije, bio uglavnom nesmetan. Ako i kada dođe do njegovog formalnog otvaranja pod suverenitetom Irana i Omana, odgovornih za sigurnost tjesnaca, sporazum ne predviđa standardnu tranzitnu naknadu, ali ostavlja otvorenu mogućnost naplate sigurnosnih, navigacijskih i drugih pomorskih usluga vezanih uz osiguravanje slobodnog prolaza — praksa koja nije postojala prije vojne operacije.

Trump tvrdi da su ciljevi vojne operacije postignuti jer je iranski režim “dekapitiran”. U stvarnosti, jednu frakciju istog režima jednostavno je zamijenila druga. Također tvrdi da će nuklearno pitanje biti trajno riješeno, iako je ono djelovalo više kao instrument političkog pritiska nego kao stvarna egzistencijalna prijetnja, osobito u kontekstu ranije fatve protiv nuklearnog oružja koju je izdao Ali Khamenei.

S druge strane, pitanje se ponovno otvara nakon ciljanog uklanjanja iranskog vrhovnog vođe Khameneija, kojeg je na tom položaju naslijedio njegov sin Mojtaba. Ostaje neizvjesno hoće li zadržati istu doktrinu ili je preoblikovati u novim sigurnosnim okolnostima.

Memorandum predviđa odmrzavanje 24 milijarde dolara iranske imovine u inozemstvu. Što se tiče 300 milijardi dolara ratnih reparacija, on ne predviđa izravnu odštetu. Američka strana, međutim, govori o međunarodnom fondu za obnovu i ulaganja. Već se nagađa da taj financijski teret neće u cijelosti snositi Sjedinjene Države i Izrael, već prije svega bogate zaljevske monarhije, koje su i same trpjele posljedice iranske odmazde zbog prisutnosti američkih vojnih baza na svom teritoriju.

U tom kontekstu, Izrael — američki saveznik koji je sudjelovao u koordiniranim udarima na Iran — nije potpisnik memoranduma, iako on predviđa prestanak svih vojnih operacija u Libanonu i uključivanje libanonske fronte u širi prekid vatre između Sjedinjenih Država, Irana i njihovih saveznika. Budući da dokument jasno i nedvosmisleno ne predviđa izraelsko povlačenje iz južnog Libanona, može se očekivati nastavak nestabilnosti u već duboko krhkoj libanonskoj državi (propaloj državi).

Netanyahu, s druge strane, nije zaustavio, već je intenzivirao širenje naseobina na Zapadnoj obali te tvrdi da “kontrolira” oko 65% Gaze. Politički će mu biti teško povući se iz južnog Libanona, koji je uvelike razoren, uz jasnu namjeru sprječavanja povratka oko 300.000 raseljenih Libanonaca.

Uoči izbora zakazanih za listopad ove godine, Netanyahuu je potrebna jasna politička artikulacija uspjeha — pa makar i teritorijalnog — s obzirom na to da središnji cilj izraelskih vojnih operacija, uspostava regionalne hegemonije putem vojne dominacije i konsolidacija Abrahamskih sporazuma pod američkim pokroviteljstvom, još uvijek nije postignut.

Na kraju, Iran se uspješno obranio od najjače vojne sile na svijetu i Izraela, koji se pak pokazao ranjivim. Izrael i Sjedinjene Države ostvarili su taktičke uspjehe, ali Iran je zadržao stratešku prednost — njegovi pregovarači nisu bez razloga od strane Trumpa nazvani “pametnim ljudima”.

Istina je da je Netanyahu poticao Trumpa da uđe u sukob s Iranom, ne zato što je Trump prihvatio podređenu ulogu, već iz političkog oportunizma. Procjenjujući da unutarnji nemiri slabe iranski režim, vjerovao je da bi vojna operacija mogla otvoriti put rješavanju bliskoistočnog dosjea putem Abrahamskih sporazuma, “Mirovnog vijeća” i jačanja američko-izraelske dominacije u regiji.

Trumpov odnos s Netanyahuom nikada nije bio posve skladan. Ipak, utjecaj proizraelskih lobističkih skupina u Kongresu SAD-a ostaje stvaran i značajan, osobito u pogledu financijske pomoći Izraelu, što ograničava Trumpov manevarski prostor. U tom smislu, svako ozbiljnije smanjenje američke potpore Izraelu bilo bi teško provedivo, a uoči kongresnih izbora Trumpu je također potrebna podrška istih tih skupina.

U tom kontekstu, umjesto analize osebujne osobnosti Donalda Trumpa, korisnije je sagledati kritičan geopolitički trenutak koji ga je vratio na vlast — globalno preslagivanje ravnoteže moći nepovoljno za Zapad. Taj trenutak objašnjava njegovu vojnu i političku hiperaktivnost, kao i njegovo brzo i višesmjerno djelovanje.