Darko Jerković, Novi list

D.J.: Suočavamo se s tezama prema kojima izraelsko-američki rat protiv Irana nema jasno definirane ciljeve?

S.V. Te tvrdnje ne stoje. Naprotiv — logika je jasno postavljena kroz koncept America First koji zagovara Donald Trump: eskalacijom do dominacije. Riječ je o klasičnoj „logici eskalacije” — stalnom pritisku na Rusiju i Kinu kako bi se testiralo hoće li reagirati i koliko su spremne međusobno se podržati. Ako ne reagiraju, SAD potvrđuje globalnu dominaciju; ako reagiraju, svijet ulazi u svjetski rat koji resetira poredak. Drugim riječima, riječ je o svjesnom geopolitičkom „ruskom ruletu”. Takva strategija postoji u teoriji, ali u svijetu nuklearnih sila nosi ekstreman rizik i nepredvidive posljedice. Ključna opasnost je uvlačenje Kine ili Rusije u izravan sukob — trenutak kada „upravljana eskalacija” prelazi u nekontrolirani globalni rat. Stoga, ako danas još nismo u Trećem svjetskom ratu, to je prije svega zato što Moskva i Peking izbjegavaju izravan sudar sa SAD-om — unatoč pritiscima, sankcijama, širenju NATO-a, trgovinskom ratu s Kinom, tenzijama oko Tajvana i otmici Madura u Venezueli; unatoč povlačenju iz sporazuma s Iranom, vojnim udarima i ciljanim likvidacijama („dekapitacijama”) iranskog vodstva i njegovih proxy-aktera te otvorenim prijetnjama svrgavanjem iranskog režima. Ukratko: više ne govorimo o „mogućnosti” rata, nego o „strukturi Trećeg svjetskog rata” koja već postoji — nedostaje još samo okidač: izravan sukob velikih sila.

D.J.: Koji bi incident ili provokacija mogli natjerati Rusiju i Kinu da „potegnu okidač“?

S.V.: Jedan scenarij je sve izgledniji : najavljeni američki napad na Kubu, koji bi postojeći sukob pretvorio iz regionalnog u transkontinentalni – i potencijalno globalni. Geografski gledano, Europa i Azija čine jedinstvenu Euroaziju, pa se rat u Iranu već opisuje kao „veliki regionalni rat“. No, otvaranje karipskog fronta dramatično bi promijenilo sliku: isti akteri – SAD, Rusija i Kina – našli bi se posredno (putem proxyja) sukobljeni u Ukrajini, na Bliskom istoku i na Karibima, dakle na više kontinenata i hemisfera. Bitno je napomenuti da je u prepoznavanju uvjeta za izbijanje svjetskog rata geografski aspekt važan jer daje informaciju o operativnoj realnosti: o različitim vojnim zapovjedništvima, logističkim mrežama, savezima i političkim blokovima, koji su klasični elementi svjetskog rata. Napad na Kubu (ili, primjerice, eskalacija oko Tajvana u Indo-Pacifiku) značio bi ulazak u „globalizirani ratni sustav na rubu svjetskog rata“. U tom smislu, Trump je nedavno pozvao NATO saveznike i partnere iz zaljevskih država da mu se pridruže u Hormuškom tjesnacu – uz izravnu poruku Kini: ako koristiš prolaz, sudjeluj u njegovoj zaštiti. Time je Peking stavio pred izbor – djelovati unutar američkog okvira ili riskirati etiketu free ridera – koji koristi sigurnost koju drugi omogućuju. Rezultat: od početka ove godine svjedočimo rastućem pritisku i pokušaju diskreditacije Rusije i Kine kao sila sposobnih zaštititi saveznike – u trenutku ubrzanog povezivanja regionalnih sukoba u globalni konflikt.

D.J.: Kako bi Europa mogla biti uvučena i u ratna djelovanja u Karipskoj regiji?

S.V.: Nakon eventualnog napada na Kubu, Trump bi na isti način mogao pozvati Uniju da mu se pridruži u Karipskoj regiji, gdje se nalaze francuski prekomorski teritoriji (Guadeloupe i Martinique), koji su dio EU-a, kao i Veliku Britaniju, pod čijim su suverenitetom tamošnji otoci (Kajmanski, Djevičanski, Angvila, Montserrat, Turks i Caicos). Time bismo se vratili logici Kubanske raketne krize – „tko kontrolira čije dvorište“ – ali s obrnutim ulogama. SAD i Rusija već se u Ukrajini, kroz političke smjene te građanski i međudržavni rat, sukobljavaju oko kontrole „ruskog dvorišta“. Napadom na Kubu Trump bi izazvao Putina da mu uzvrati u „američkom dvorištu“. Izostane li Putinova reakcija, to bi se tumačilo kao slabost, što bi moglo potaknuti savezničke trupe na ofenzivu i na ukrajinskom frontu – scenarij koji zagovaraju NATO i čelnici Unije. Ujedinjeni iza Zelenskog već su se svrstali uz ukrajinskog vođu, koji dvojcu Trump–Netanyahu i zaljevskim monarhijama nudi pomoć u obrani od iranskih bespilotnih letjelica kakve Rusija već koristi protiv Ukrajine. Time bi se i službeno otvorio prijenos ukrajinskog rata na Bliski istok i „razmjena usluga“: Trump ne bi odustao od pomoći Ukrajini, a E3 (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) sa Zelenskim na čelu aktivnije bi se uključio u „upravljanje posljedicama“ izraelsko-američke agresije na Iran. Slične usluge Europljani bi mogli ponuditi i u Karipskom moru ili, prema potrebi, u Indo-Pacifiku, gdje se nalaze drugi francuski prekomorski teritoriji. Budući da se službena zapadna strategija širenja prema Rusiji od kraja Drugog svjetskog rata nije mijenjala, Europa bi se ponovno mogla naći u poznatom scenariju svjetskog sukoba Istok–Zapad konvencionalnim oružjem. Tim više što Rusija u Ukrajini ne uspijeva zaključiti rat – čime pokazuje da je i dalje vodi stara ruska „strategija žrtve“: spremnost na dug, iscrpljujući rat uz velike gubitke, koji će na kraju dobiti. Postaje sve izglednije da je taj continuum moguće prekinuti jedino tako da neka od nuklearnih sila (SAD, UK, Rusija, Kina, Francuska, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja, Izrael) prva posegne za nuklearnim oružjem.

D.J.: Gdje su Europljani i međunarodno pravo u toj „strukturi Trećeg svjetskog rata“?

S.V.: Europske države, uz iznimku Španjolske, nisu osudile američko-izraelski ilegalni rat u Iranu, niti su ponudile diplomatsku inicijativu za zaustavljanje spirale nasilja na Bliskom istoku. Tako, od europske vanjske politike nije ostala ni hipokrizija – tek politička irelevantnost. Zašto? E3 – zajedno s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, nisu uspjeli spriječiti agresiju diplomacijom između SAD-a i Irana. Aktiviranjem snapback sankcija UN-a dodatno su podigli napetosti. Potom su izbjegli rat okvalificirati kao ilegalan, kako proizlazi iz međunarodnog prava, te su fokus odmah prebacili na upravljanje posljedicama tog rata – dakle na obranu od iranske odmazde: od napada na koalicijske baze i interese u zaljevskim državama. Ta „glasna“ europska šutnja po pitanju odgovornosti Izraela i SAD-a za moralno i pravno utužive radnje: dekapitacije i oružane agresije, šalje jasnu poruku: međunarodno pravo vrijedi samo dok hegemon ne odluči drukčije. Nikako se ne radi o izrazu europske neutralnosti, nego o potkopavanju poretka koji Unija tvrdi da brani. Pedro Sánchez jedini je jasno nazvao rat ilegalnim i zabranio korištenje španjolskih baza za napade na Iran – na što mu je Trump zaprijetio sankcijama. Dvojac Netanyahu-Trump, kao u western filmovima, već „lijepi“ po svim iranskim stupovima slike kandidata za dekapitaciju s nezaobilaznom oznakom Wanted i privlačnom nagradom za onoga koji traženog „otkuca“. Bez energične osude tih dekapitacija, i na europskim stupovima bi mogle osvanuti jednako označene slike svih kritičara američkih i izraelskih „podviga“. Svrha danas mrtvog međunarodnog prava bila je upravo spriječiti da nesklonost prema nekom režimu postane opravdanje za ilegalni rat. Ono nije zamišljeno kao sustav nagrađivanja „dobrog ponašanja“ prema kriterijima hegemona, nego kao skup ograničenja za trenutke poput ovoga – kada se moćne države uvjere da je meta toliko odbojna da se uobičajena pravila više ne moraju primjenjivati.

D.J.: Kako međunarodno pravo tretira iransku odmazdu i koja je uloga Unije?

S.V.: U međunarodnom pravu strane vojne baze smatraju se dijelom oružanih snaga države koja ih koristi – i kao takve legitimnim vojnim ciljevima. Napadi su zakoniti samo uz pravni temelj, poput samoobrane (kako tvrdi Iran), te uz poštovanje proporcionalnosti i zaštite civila. Iran se toga uglavnom držao. No, iračka proiranska milicija Ashab al-Kahf preuzela je odgovornost za napad dronom na koalicijsku bazu (SAD, Francuska, Italija i kurdske snage) u Makhmouru kod Irbila, u autonomnoj Regiji Kurdistan. Riječ je o infrastrukturi u sklopu Operation Chammad, gdje se treniraju kurdske Peshmergae za borbe protiv proiranskih milicija u Siriji, Libanonu, Iraku i Iranu. Te se milicije nalaze na zapadnoj listi terorističkih organizacija – kao i IRGC, Iranska revolucionarna garda, koju su Sjedinjene Države također tako označile. Unija je, za razliku od SAD-a, 2013. donijela samo neobvezujuću rezoluciju kojom politički kritizira IRGC i sankcionira pojedince. Zašto oprez? Proglašenje IRGC-a terorističkom organizacijom značilo bi da EU prvi put u povijesti tako označava službenu vojnu strukturu jedne države – s mogućim domino-efektom. Teheran je već bio najavio uzvrat: proglašenje europskih vojski terorističkima i prekid odnosa s Unijom. Znalo se da će među njima najugroženija biti koalicijska vojna infrastruktura kraj Irbila jer je blizu iranske granice i upravlja kampovima kurdskih opozicijskih grupa protiv Irana na način da ih priprema za ubacivanje u Iran. Tako je u toj bazi, nakon izraelsko-američke agresije, prošli tjedan život izgubio francuski vojnik, a šestoro ostalih je ranjeno.

D.J.: Kako dakle međunarodno pravo tretira iransku odmazdu i koja je uloga Unije u obrani od nje ?

S.V.: U međunarodnom pravu strane vojne baze smatraju se dijelom oružanih snaga države koja ih koristi. Tijekom oružanog sukoba one su legitimni vojni ciljevi i mogu biti napadnute. Takav napad, međutim, može biti zakonit samo ako postoji pravni temelj za uporabu sile – primjerice pravo na samoobranu kao u iranskom slučaju– te ako se poštuju pravila međunarodnog humanitarnog prava, osobito načela zaštite civila i proporcionalnosti. Iran dosad uglavnom nije djelovao van tog konteksta. Ali jest iračka proiranska milicija Ashab al-Kahf koja je preuzela odgovornost za napad bespilotnom letjelicom na koalicijsku bazu (SAD, Francuska, Italija i lokalne kurdske snage) u Makhmouru kod Irbila (autonomna Regija Kurdistan, sjeverni Irak). Tamo gdje, u sklopu Operation Chammad, saveznici treniraju kurdske Peshmergae kako bi se borili protiv proiranskih milicija u Siriji, Libanonu, Iraku i Iranu. Ove zadnje se nalaze na zapadnoj listi terorističkih organizacija jer se oružjem suprotstavljaju zapadnom intervencionizmu i interesima gdjegod im se ukaže prilika. I ne samo one. Amerikanci su na terorističku listu stavili i IRGC – Iransku revolucionarnu gardu koja je službena vojna struktura Irana. Za razliku od Unije koja je 2013. usvojila samo rezoluciju – pravno neobvezujući dokument – kojim se služi kada politički kritizira IRGC i sankcionira njegove članove. Zašto je Unija bila oprezna? Kako bi izbjegla presedan i dalekosežne posljedice. Po prvi put bi službena vojna struktura jedne države bila označena kao teroristička od strane EU-a. Ako bi EU proglasila IRGC terorističkim, to bi značilo da je dio iranske države označen kao teroristički. Nakon čega bi Iran, kako je najavljivao, mogao proglasiti europske vojske terorističkim organizacijama i ograničiti ili prekinuti diplomatske odnose s Unijom. Najvažnije: znalo se da da će se u tom slučaju zapadne vojne baze u Iraku, Siriji, Jordanu i državama Zaljeva, naći na udaru milicija povezanih s Iranom. Znalo se da će među njima najugroženija biti koalicijska vojna infrastruktura kraj Irbila jer je blizu iranske granice i upravlja kampovima kurdskih opozicijskih grupa protiv Irana na način da ih priprema za ubacivanje u Iran. Tako je u toj bazi konačno izgubio život i prvi francuski vojnik, a šestoro ostalih je ranjeno.

D.J.: Perspektiva ?

S.V.: Incident pokazuje kako francuska vojna prisutnost na Bliskom istoku sve više uvlače Pariz u širi bliskoistočni sukob. On pritom nastoji izbjeći otvoreni rat s Iranom i svoje djelovanje uglavnom ograničava na obranu vlastitih baza i zaštitu pomorskih ruta. U regiji Francuska održava i širu vojnu infrastrukturu: bazu Camp de la Paix (Abu Dhabi, Ujedinjeni Arapski Emirati), zračnu bazu Prince Hassan Air Base (sjeveroistočni Jordan) te logističko središte French Forces in Djibouti (Džibuti). Sve te lokacije nalaze se uz ili u blizini ključnih pravaca tzv. iranskog strateškog koridora Iran–Irak–Sirija–Libanon, kojim Teheran opskrbljuje svoje regionalne saveznike i povezane oružane skupine. Kada tome nadodamo da francuski avioni presreću iranske projektile iz vojne baze u Jordanu, odnosno sudjeluju u obrambenim operacijama koje štite Izrael, vojnom terminologijom bi se moglo reći da se Francuska, kako u Ukrajini – tako u na Bliskom istoku, često nalazi u situaciji ograničenog ili neizravnog sudjelovanja u sukobu. Tu su i obveze unutar NATO-a i Unije – unutar kojeg brani kako Grenland pod suverenitetom Danske tako američku vojnu bazu napadnutu na Cipru. Kao i bilateralni sigurnosni sporazumi poput onoga s Grčkom u slučaju da ju napadne Turska. Razvidno je da Pariz gradi široku mrežu vojnih partnerstava koja Francuskoj omogućuje vojnu prisutnost od Perzijskog zaljeva do istočnog Mediterana i podupire njenu ambiciju da se profilira kao vodeći vojni i sigurnosni akter u Europi.

No ta ambicija nije bez rezerve prihvaćena među europskim i NATO partnerima. Trump je sudjelovanje u američkoj strategiji na Bliskom istoku implicitno postavio kao test lojalnosti NATO saveznika – posebno vojno jake Francuske. Izostanak podrške povezao je s dovođenjem u pitanje same budućnosti Saveza. Kaskadno, manjak europske podrške francuskim obrambenim akcijama jednako bi mogao biti doživljen kao test lojalnosti EU saveznika i mogao bi se povezati s dovođenjem u pitanje same budućnosti Unije. Generiranje čvrstih zapadnih vojnih saveza je u tijeku i izaziva formaciju takvih na protivničkoj strani. Što samo potvrđuje da je „struktura Trećeg svjetskog rata“ već u stadiju građevine koja očekuje uporabnu dozvolu.