Inicijativa triju mora: infrastruktura i geopolitika

Inicijativa triju mora (3SI) osnovana je 2015. na hrvatsko-poljskoj inicijativi i danas okuplja 13 država između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Formalno je usmjerena na razvoj prometne, energetske i digitalne povezanosti, osobito na otklanjanje dugogodišnjeg infrastrukturnog zaostajanja u smjeru sjever–jug.¹⁶ Međutim, njezinu geopolitičku funkciju nije moguće razumjeti samo kao europsku razvojnu politiku.

Od Intermariuma do suvremene 3SI

Povijesni okvir za razumijevanje tog prostora predstavlja Intermarium, poljska geopolitička zamisao iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova o povezivanju država između Baltičkog, Crnog i Jadranskog mora radi ograničavanja ruske, odnosno sovjetske moći u istočnoj Europi. Današnja 3SI nije obnovljeni Intermarium i ta se dva projekta ne mogu izjednačavati. Ipak, njihova geografska podudarnost i naglasak na povezivanju prostora u smjeru sjever–jug pokazuju trajnu geopolitičku važnost istog prostora.¹⁷

3SI i NATO: neformalna, ali važna poveznica

Suvremena 3SI od početka ima snažnu transatlantsku dimenziju. Sjedinjene Američke Države postale su njezin strateški partner, a američki DFC dogovorio je do 300 milijuna dolara za Three Seas Initiative Investment Fund. Ulaganja su obrazložena energetskom sigurnošću, energetskom diversifikacijom i boljom povezanošću regije.¹⁸

Važno je pritom razlikovati 3SI od NATO-a. 3SI nije vojni savez i nije organizacijski dio NATO-a. Formalna zadaća Inicijative je gospodarska i infrastrukturna. No upravo infrastruktura stvara poveznicu sa sigurnosnom politikom Saveza. Deklaracija 3SI-ja iz 2024. izrijekom govori o dual-use infrastrukturi, odnosno infrastrukturi koja služi i civilnoj i vojnoj mobilnosti, te njezinu doprinosu jačanju istočnog krila NATO-a.¹⁹

Drugim riječima, 3SI ne ulazi u NATO kao institucija, nego se njezina infrastruktura uključuje u širu sigurnosnu arhitekturu NATO-a. Pruga, cesta, luka ili most mogu istodobno biti instrument gospodarskog povezivanja i infrastruktura za brzo premještanje vojske, opreme i logistike. To nije skrivena funkcija 3SI-ja. Ona je izrijekom sadržana u njegovim strateškim dokumentima.

Infrastruktura izgrađena radi gospodarskog povezivanja tako istodobno postaje dio sustava vojne mobilnosti i šireg geopolitičkog prodora prema ruskom prostoru.

3SI u širem geopolitičkom okviru

Zato 3SI treba promatrati u širem geopolitičkom okviru. Pri tome nije potrebno Mackindera pretvoriti u glavnog junaka priče. Dovoljno je imati na umu širu tradiciju angloameričkog geopolitičkog mišljenja, koja je od kraja 19. stoljeća posebnu pozornost posvećivala pitanju kontrole euroazijskog prostora i sprječavanju nastanka jedinstvenog kontinentalnog bloka koji bi mogao postati autonoman centar političke, gospodarske i energetske moći.

Mackinderov koncept Heartlanda bio je jedna od najpoznatijih formulacija te logike.²⁰ Nakon britanskog imperijalnog razdoblja tu je funkciju u velikoj mjeri preuzeo američki strateški sustav. Može se stoga govoriti o kontinuitetu angloameričke geopolitičke logike, iako su se njezini instrumenti i institucionalni okvir mijenjali.

U toj perspektivi cilj nije bio stvaranje Europe kao potpuno autonomnog geopolitičkog pola, nego sprječavanje konsolidacije kontinentalnog prostora u kojem bi Rusija mogla postati dominantan akter. Nakon Drugoga svjetskog rata, a osobito nakon raspada Sovjetskog Saveza, ta logika nije nestala. Dobila je novi institucionalni jezik: energetska diversifikacija, strateška otpornost, povezivost, vojna mobilnost i smanjenje ovisnosti o Rusiji.

Nakon 2022. tome je otvoreno pridruženo jačanje istočnog krila NATO-a. NATO danas Rusiju službeno označava kao najznačajniju i izravnu prijetnju sigurnosti saveznika.²¹ U tom kontekstu infrastruktura 3SI-ja dobiva dodatnu stratešku vrijednost. Koridori koji povezuju Baltik, Jadran i Crno more nisu samo gospodarski pravci. Oni istodobno povećavaju sposobnost kretanja ljudi, robe, energije i vojne opreme kroz prostor istočnog krila Saveza.

Hrvatska infrastruktura u novom geopolitičkom trenutku

Zato ubrzanje hrvatske infrastrukturne izgradnje nije dovoljno promatrati samo kao zakašnjeli nastavak europske modernizacije. Hrvatska doista konačno dobiva prometne kapacitete koje je trebala razvijati desetljećima. No trenutak tog ubrzanja nije geopolitički neutralan.

Pruge, autoceste i luke razvijaju se upravo dok se prostor između Jadrana, Baltika i Crnog mora integrira u sigurnosnu arhitekturu istočnog krila NATO-a. Hrvatska je u taj proces izravno uključena kao članica EU-a i NATO-a, suosnivačica 3SI-ja i domaćin summita održanog u Dubrovniku u travnju 2026., a preko Rijeke povezuje Jadran sa srednjoeuropskim prometnim pravcima.

Posebno je važan položaj Rijeke. Jadranska luka dio je prometne mreže koja povezuje srednju Europu s globalnim tržištima, ali i sjever–jug koridora koji imaju sve izraženiju sigurnosnu dimenziju. Hrvatska tako dobiva infrastrukturu koja ima istodobno gospodarsku, energetsku i vojno-logističku vrijednost.

Infrastruktura kao gospodarska vrijednost i geopolitička ranjivost

Hrvatska je desetljećima zaostajala u izgradnji moderne prometne infrastrukture. Danas joj europska ulaganja omogućuju da taj zaostatak ubrzano nadoknađuje. To je nedvojbeno gospodarska korist.

Ali ista infrastruktura, upravo zato što je integrirana u europsku i NATO vojnu mobilnost, može u slučaju velikog europskog rata postati strateški cilj. U perspektivi mogućeg Trećeg svjetskog rata Hrvatska bi tako mogla konačno dobiti infrastrukturu koju neće dugo koristiti. Njezina gospodarska vrijednost istodobno može postati geopolitička ranjivost.

Hrvatska infrastruktura stoga dobiva dvostruku funkciju: gospodarsku prema globalnim tržištima i stratešku prema istočnom krilu NATO-a i prostoru uz Rusiju. Europska ulaganja pritom ne znače samo razvojnu politiku. Sve veći dio infrastrukture ima i sigurnosnu funkciju.

To je osobito važno za Rijeku, koja se nastoji pozicionirati kao ulazna točka za međunarodnu trgovinu i povezati srednju Europu s globalnim tržištima. Gospodarska funkcija luke tako se susreće sa sigurnosnom funkcijom prometnih koridora. Hrvatska se nalazi na sjecištu dviju funkcija koje nisu nužno proturječne, ali nisu ni bez rizika.

Hrvatska kao „rezonantna kutija“ Atlantskog saveza

U toj strukturi Hrvatska zauzima neobično osjetljivo mjesto. Nije velika vojna sila. Nema globalni kapital ni vlastitu geopolitičku strategiju usporedivu s velikim silama. Ali nalazi se na važnom prometnom prostoru i pripada ključnim institucijama koje oblikuju današnju sigurnosnu arhitekturu: EU-u, NATO-u i 3SI-ju.

Zbog toga Hrvatska danas funkcionira kao rezonantna kutija Atlantskog saveza. Strateški prioriteti savezništva brzo se pretvaraju u domaće infrastrukturne, energetske i sigurnosne politike. Istodobno, vlastita sposobnost procjene njihovih dugoročnih posljedica ostaje razmjerno slaba.

Taj fenomen ne treba promatrati kao pitanje lojalnosti savezništvu. Hrvatska je članica NATO-a i njezine obveze proizlaze iz te činjenice. Problem je u nečem drugom: savezništvo ne ukida potrebu za vlastitom geopolitičkom strategijom.

Ako se infrastrukturni koridori grade prema prioritetima vojne mobilnosti, ako se Hrvatska uključuje u sigurnosnu arhitekturu istočnog krila i ako se energetske veze preusmjeravaju radi smanjenja ovisnosti o Rusiji, država bi istodobno morala imati vlastiti centar strateškog promišljanja. Tim bi se procesima morala baviti kao cjelinom, osobito zato što se hrvatska luka Rijeka pozicionira kao ulaz u globalne trgovačke tokove.

Umjesto toga, hrvatska politika često djeluje kao da je dovoljno biti na pravoj strani. Bruxellesu se pokazuje provedba. Washingtonu lojalnost. Saveznicima spremnost. Domaćoj javnosti infrastruktura se predstavlja kao razvojni projekt. Geopolitički rizik pritom ostaje gotovo nevidljiv.

Europa ulaže u infrastrukturu koja joj je desetljećima nedostajala, što je samo po sebi dobrodošlo. Ali ista infrastruktura istodobno dobiva funkciju u atlantskom širenju prema ruskom prostoru, kojem se Moskva odlučno suprotstavlja. Hrvatska se tako, bez vlastite jasne strategije upravljanja tim rizikom, uključuje u novu geopolitičku konfiguraciju u kojoj gospodarska korist i sigurnosna ranjivost rastu istodobno.

Koalicija voljnih i novi hrvatski geopolitički smjer

Britansko aktivno pozicioniranje uz Ukrajinu i njezino približavanje Zapadu nije započelo 2022., pa čak ni 2014. Njegovi se tragovi mogu jasno pratiti do Narančaste revolucije 2004. Već uoči ukrajinskih predsjedničkih izbora britanski Foreign and Commonwealth Office financirao je projekte usmjerene na političku participaciju, razvoj civilnog društva i pripremu za slobodne i poštene izbore. Posebno je financiran ukrajinski Committee of Voters, čiji su se volonteri osposobljavali za nezavisno izborno promatranje. Britanska vlada navela je da je tijekom prethodnih 18 mjeseci financirala projekte za stvaranje uvjeta za demokratske izbore, a za same predsjedničke izbore 2004. izdvojila je dodatnih 600.000 funti.²²

Britanija je tako bila aktivno uključena u politički i institucionalni kontekst iz kojeg je izrasla Narančasta revolucija, iako nije utemeljeno tvrditi da ju je sama organizirala ili proizvela. Nakon osporavanih predsjedničkih izbora, London je, zajedno s drugim zapadnim državama, podržao ponavljanje izbora i pobjedu Viktora Juščenka. Britanski parlament pritom je raspravljao o britanskom doprinosu izbornom procesu i izbornoj promatračkoj misiji.²³

Taj se politički smjer nastavio nakon 2004. Nakon Majdana i političke krize 2013.–2014., britanska je vlada otvoreno podržala ukrajinsku suverenost i nove ukrajinske institucije. No nakon ruske aneksije Krima 2014. britanska potpora dobiva i jasniju sigurnosnu dimenziju.

Početkom 2015. Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenulo je Operation Orbital, vojnu misiju obuke ukrajinskih oružanih snaga. Britanska vlada tada je izrijekom navela da je misija pokrenuta na zahtjev ukrajinske vlade radi pružanja obuke i savjetovanja ukrajinskim oružanim snagama. Britanski parlament potvrdio je da je riječ o dugoročnom programu jačanja sposobnosti ukrajinske vojske.²⁴

Drugim riječima, britanska politika prema Ukrajini ima kontinuitet koji prethodi aneksiji Krima: od potpore demokratskim i izbornim procesima 2004., preko aktivnog političkog angažmana tijekom krize 2013.–2014., do izravne vojne obuke ukrajinskih snaga od 2015. Boris Johnson nije započeo tu politiku: britanskim premijerom postao je tek 2019. Ali ju je kao premijer snažno nastavio i produbio.

Kada se, u uvjetima rata između Rusije i Ukrajine, Hrvatska profilira kao glasna članica Koalicije voljnih, koja se pod vodstvom Velike Britanije ne libi kobeligerancije u korist Ukrajine (sudjelovanja u ratu bez formalnog proglašenja rata), čini se da su rizici koje time preuzima veći od gospodarske koristi od prometne i logističke infrastrukture koju joj Koalicija – putem EU mehanizama – pomaže graditi.

I tu se otvara šire pitanje. Hrvatska je atlantskim integracijama teoretski dosegla zadovoljavajuću razinu demokratizacije društva. Ali o novim geostrateškim smjernicama gotovo da nije bilo javne rasprave. Novima zato što se one bitno razlikuju od onih koje su bile javno proklamirane kada je odlučila pristupiti Atlantskom savezu.

Važno je pritom podsjetiti kakva je bila politika širenja Atlantskog saveza tijekom 1990-ih. Nakon završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, proširenje NATO-a prema srednjoj i istočnoj Europi nije bilo javno formulirano kao politika konfrontacije s Rusijom. Naprotiv, tijekom tog razdoblja istodobno se razvijao institucionalni okvir suradnje između NATO-a i Moskve: Rusija je 1994. pristupila Partnerstvu za mir, a NATO i Rusija su 1997. potpisali Temeljni akt o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti, kojim su svoj odnos formalno definirali kao partnerstvo, a ne kao odnos neprijateljstva. Današnja otvorena suprotstavljenost NATO-a i Moskve stoga predstavlja bitnu promjenu geopolitičkog konteksta u odnosu na onaj u kojem je Hrvatska odlučila pristupiti Atlantskom savezu.

Još je važnije što hrvatska vlada vrlo aktivno i javno podržava tu politiku, kako u Koaliciji voljnih, tako i unutar 3SI-ja, a pritom djeluje u nesuglasju s vrhovnim zapovjednikom Hrvatske vojske, predsjednikom Republike.

U tome se spajaju dva problema: Hrvatska sve dublje preuzima strateške prioritete atlantskog prostora, a da o promjeni vlastitog geopolitičkog položaja nije provedena ozbiljna javna rasprava, dok se istodobno oko ključnih pitanja sigurnosne politike otvara institucionalni sukob unutar same države. Institucionalna pripadnost Savezu tako postaje važnija od vlastitog strateškog promišljanja.

Upravo se tu potvrđuje teza o Hrvatskoj kao rezonantnoj kutiji Atlantskog saveza: ono što dolazi iz šireg atlantskog sigurnosnog sustava brzo postaje hrvatska politika, dok se pitanje koliko ta politika odgovara dugoročnim interesima same Hrvatske potiskuje u drugi plan.

To, međutim, naše saveznike, koji se svi predstavljaju kao demokracije, očito ne zabrinjava.

Literatura

16. Garding, Sarah E., and Derek E. Mix. The Three Seas Initiative. Congressional Research Service, IF11547. Updated March 19, 2025.

17. Bartoszewicz, Monika Gabriela. “Intermarium: A Bid for Polycentric Europe.” Geopolitics 28, no. 2 (2023): 795–819. DOI: 10.1080/14650045.2021.1973439.

18. U.S. International Development Finance Corporation. “DFC and the Three Seas Initiative Investment Fund Agree to Term Sheet for up to $300 Million in Financing.” June 20, 2022.

19. Three Seas Initiative. “Joint Declaration of the Ninth Summit of the Three Seas Initiative.” Vilnius, April 11, 2024; Three Seas Initiative. “Political Declaration of the 11th Three Seas Initiative Summit.” Dubrovnik, April 28–29, 2026.

20. Mackinder, Halford J. Democratic Ideals and Reality: A Study in the Politics of Reconstruction. London: Constable and Company, 1919.

21. NATO. “Deterrence and Defence.” NATO, 2026.

22. Foreign and Commonwealth Office. Human Rights Annual Report 2004. London: UK Government, 2005.

23. House of Commons. “Foreign and Commonwealth Affairs.” Hansard, December 14, 2004.24. UK Ministry of Defence. “Ukraine: Operation Orbital.” House of Commons Written Ministerial Statement, October 12, 2015; UK Government. “UK Programme Assistance to Ukraine 2016–2017.” GOV.UK